Blog
srijeda, siječanj 14, 2015
Sanjam

da me iznosiš

van

daleko

da me mičeš 

uklanjaš 

ostavljaš. 

 

Nosiš me u naručju 

opijenu

pijanu

ne od ljubavi

već od vodke

koja mi je postala

draža nego ti. 

 

Hladan si

kao siječanj 

na minus petnaest

i lice ti je smrknuto

kao u ruskog dezerteza

iako je sibir

pretopao za tebe.

 

pogled ti je gorak

gotovo kao kava

ona crna 

zadnja

kada si mi rekao

šapnuo

da me više ne voliš.

 

vivaria36 @ 22:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 6, 2014
"Dragi moj Zo,

pišem ti ovo, ovako... polutrijezna. Iskreno, nazvala bih te, ali sam razbila mobitel. Ne trebam te da ti kažem da te volim ovaj put. Imam jednu vijest. Mislim da sam našla... zapravo, našla me osoba kojoj je stalo do mene. Kužiš, drži me dok plačem, gleda me... onako. 
Čekaj, zašto ti to govorim... Da... bojim se, Medeni. Jer, dok smo bili... dok sam imala nešto s tobom nikad se nisam bojala da ćemo se razići. Zapravo, posvađati. Nakon svakog sranja koje si napravio (i koje sam ja napravila) - a bilo ih je - uvijek sam znala da šutnja neće trajati dugo. Da ćemo nastaviti, onako bezobrazno kao i inače. Izgledalo je kao da nismo imali osjećaje, a Bože, imali smo ih i previše. 

Vidiš, opet sam na rubu. Da,  sjebala sam mobitel, onako, od pod. Nekoliko puta. Bojim se da mi se ponovno ne vrate oni snovi od prošle godine i buđenja u suzama i ona jeziva, jeziva jeka u glavi. 

Kakogod, sada shvaćam koliko si se ti uklapao u moje ludilo. Koliko? Pa onoliko koliko i ja u tvoje, pobogu. Željela sam, ne - voljela sam biti dio toga. Ti nisi stišavao, ti nisi umirivao moje ludlo - ti si ga balansirao. Jebote, ti si pjevao u glas sa mojim demonima.

Ali ostat ću s njim, sviđa mi se. Da, hoću. Dajem mu priliku jer sam kroz njega shvatila, ne koliko je njemu stalo, nego koliko tebi jebeno nije bilo stalo. 

Uživaj."

Are you sure you want to send this message?

Cancel.

Messages saved in draft.

vivaria36 @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 10, 2014
Došlo je vrijeme i da se moji demoni obuku u šareno. Postali su djeca cvijeća! 

Već neko vrijeme šapuću mi potpuno drugačiju priču nego inače. Šapuću mi priču koja se zove ''Boli me krasni kurac''. Ispričavam se na izrazu. Vidite, ne da mi se više. Ne da mi se više trpiti ni njega, ni njegove druge i treće, ne da mi se ni slušati o gadnim problemima kao što su, recimo, nedovoljno razmazan puder.  

Uzimam piće, joint, ili nešto treće i idem. Idem negdje dalje, slušati svoje demone kako plešu. Kako divljaju. Govore: "Pobogu, pusti više. Znaš da nije vrijedno." A zatim, kao eho čujem tiho, tiho mrmljanje: "Došlo je tvoje vrijeme." 
Promijenili su se, zbilja jesu. Više ne grizu onako jako kako su običavali prije, ne utapaju me svojim glasovima i vriskovima. Ne toliko. 
Ovoga mi puta to baš i ne smeta. Mislim, nedostaje mi tišina u glavi na koju sam gotovo zaboravila, ali ne bunim se. Barem su živih boja.

O, da ih samo vidite. 

Topla narančasta boja isprekidane noćne rasvjete na obzoru. Duboka, duboka ljubičasta. I nimalo dosadna zelena. Uz proljetni dašak morsko plave. 

Znam što mislite, ali nisu besmisleni, nikako nisu. S vremenom ih naučite slušati. 

vivaria36 @ 22:24 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, ožujak 22, 2014
Proljetno sunce proviruje kroz prozor i igra se tvojim crtama lica. Promatram te, i prstima prelazim preko tvojih golih leđa dok si zadovoljno mumnjaš u bradu. Sretna sam. 

Želim zamrznuti upravo taj trenutak. Svjetlost koja ti pada preko nosa, nježni pogled koji je uprt ravno u mene, tvoju ruku prebačenu preko moga struka. Dodirujem ti lice, usne, bradu, uvjeravam se da si stvaran. Usne mi se ponovno razvlače u osmijeh. 

Dok smo tako stisnuti u premalenom krevetu, nekako mi se u misli uvlače one tanke niti nade koje mi šapuću da smo bliži nego ikad, ali ne samo tjelesno. Da ti se ipak uspjevam približiti i nekako proći kroz taj zid koji gradiš oko sebe. 

Promatraš i ti mene. 
U tvojim poljupcima ovoga puta osjetim nešto više od puke strasti, a zagrljaji su postali jači.
Po tisućiti puta pomišljam da ti nije svejedno.

 

 


Možda. 

vivaria36 @ 14:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 26, 2014
Već dugo ti želim šapnuti na uho one čudesne dvije male rječce. Ali ne znam kako. Pa šutim. Gledam te, i šutim. I razmišljam. 

Nije to zato što nisam sigurna u to. Jesam. Ako sam u nešto sigurna, onda sam sigurna u to.

Volim način na koji se krećeš. Tvoj hod. Onako ponosan, pomalo nespretan, pomalo dječački. Volim tvoj zagrljaj. On mi je poput kreveta za vrijeme kišnog nevremena. Siguran i čvrst; šapuće mi ''Držim te''.

Tvoj glas je poput ljeta. Razigrano pucketa i zvonko se smije. Vedar je poput srpanjskog posljepodeva, a tako topao i smirujuć. Kao kolovoška noć posuta zvjezdicama. On nježno vibrira mojim čulima i stvara glazbu koja postaje soundtrack mog života. 

Tvoje lice je pjesma koju već dugo želim napisati. Podjeća me da se smiješim, da i dalje postoji nešto vrijedno življenja. Tvoja brada kojom me bockaš dok me ljubiš. Tvoje usne okusa meda i vina. I ono mjesto na vratu u koje redovito uranjam svoj nosić kad me podigneš. Tvoje oči koje sjaje dok govoriš.

Volim te dok govoriš. Volim žar koji se širi čitavim tvojim tijelom dok govoriš o nečemu što voliš. Volim tvoju sposobnost da kad pričaš utišaš sve ostale zvukove. I tvoj smijeh koji bi opasno prednjačijo slavujevoj pjesmici. 

Volim tvoje golo tijelo koje u krevetu drhturi poput mora. Na površini nemirno, promjenjivo, nepredvidivo. Iznutra krije ljepote o kakvima mnogi mogu samo sanjati.  

A tvoja duša...  je kiparko djelo. Izrezano, izudarano, čak pomalo oštećeno. Ali tako predivno oblikovano. A ja volim takvu umjetnost. 

 

Ali, postoji jedna sitnica koju ne volim.
Ne volim činjenicu da me ti ne voliš.  

vivaria36 @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 20, 2014
Neprestano čitam i gledam na vijestima o različitim neredima, prosvjedima, pobunama za koje smo ovih dana vjerujem svi čuli. Između ostalog, najviše je na mene djelovala priča o svom ovom kaosu u Kijevu. 

Zbilja često pomislim: Zašto se ovo događa? Čitam o tome kako se ljudi međusobno ubijaju, lijeću ulicama, ali zbog čega? Pobogu, svaki dan gledam kako se spuštamo spenicu niže, kombiniramo kako preživjeti još nekoliko dana i molimo se da ne izgubimo ovo malo posla što nam je ostalo. Nalazimo se na samnom dnu, a i dalje padamo sve dublje. Pa tako živimo ispod standarda, radimo ispod cijene i preživaljavamo tek onako, od ponedjeljka do petka. Onda puknemo, i nađemo se nasred Kijeva. Nađemo se u središtu Pakla koji smo sami stvorili.

Pa se pitam, koliko je stvarno krvi potrebno proliti da napravimo kompromis? Koliko je suza potrebno proliti da bi se smilovao netko tko je toliko iz nad nas? Pitam se gdje je nestao čovjek, gdje su nestali ljudi, zemlja, gdje nestao život bar upola bolji od ovoga. Ponekad, samo ponekad, pomislim da se nalazimo tek u jednom od brojnih krugova Pakla. 

I onda mi kroz glavu prolazi jedna stvar, ako ima Boga, što li On radi dok gleda sve ovo? 

vivaria36 @ 22:43 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 13, 2014
Nije ti dugo trebalo da se ponovno oglasiš. Tri tjedna? Slab si, dragi, ja bih ti dala barem mjesec dana. A ove priče da me nećeš dvaput pitati, pa to su bajke koje sam već od tebe čula. Ne repriziraj. 

Ma hajde, budi muško, samo tako. Ignoriraj me kad te odbijem. Samo naprijed. 

Ljuti se, slobodno. O, volim kad si ljut. Volim kad me ispod oka gledaš dok grizeš usnicu. Zaboga, dušo, znaš da ja volim grubo. 

Ne, ne, nemoj se pokušati ispričati, ne još. Tako, opali me pogledom kad me vidiš. Ostani to muško đubre do kraja. 

vivaria36 @ 20:13 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 28, 2014
"Mogu dobit' jedan poljubac, nitko neće saznati. Obećajem.'' šapnula sam mu na uho stojeći jednu stepenicu više od njega u hodniku noćnoga kluba.

''Kakav poljubac?'' - rekao je napola se smiješeći. Volio se praviti glupim, o, tako se volio praviti glupim.

 ''Pravi.'' - izustim.

''A kakav je to pravi?'' 

Zrak u zamračenom hodniku mirisao je na marihuanu i cigarete. Vani je bilo dobrih deset stupnjeva ispod ništice, a meni je bilo vruće. U glavi mi je bilo vruće od količine popijenog alkohola te noći, u plućima me peklo od prije navedenih i ne toliko legalnih substanci, a u trbuh mi je kuhao od prisutstva njegova lika tako blizu mome. Misli mi, kako i pogled, nisu bile čiste. Tada desnu ruku položim na njegovo lice, privučem ga k sebi i poljubim. Dugo, jako. Nastojeći završiti poljubac odmičem se, no uskoro osjetim njegovu ruku na svojim leđima i nađem se zapletena u njegovu zagrljaju. Osjetila sam slatkast okus na njegovim usnama dok ih je priljubljivao na moje i samim vrhom jezika tražio još. 

Popnemo se dvije stepenice više, našavši se u položaju gdje sam ja naslonjena na zid, a on na mene. 

''Ne možemo, znaš da ne možemo. Znaš da imam nekoga.'' 

''Ne pravi se nevin, znaš da to želiš.'' - alkohol je govorio iz mene. Kunem se da je tako. 

''Hoću. Ali ne želim.'' - govorio je dok me podizao uza zid rukama me čvrsto stiščući za donji dio leđa. Ljubila sam ga po vratu. Dobro sam znala da je to najviše volio.

 

Tu sam već znala da sam napravila grešku. Ogromnu, katastrofalnu, glupu grešku kojom sam uništila i sebe i njega. Ali to mi, tako mi svega, nije bio cilj. Iskreno, ni sama ne znam što je bio moj cilj. Možda, samo možda je bio taj da još samo jednom budem njegova, kao što je to sam tražio prije nešto više od 12 sati. Možda taj da se nakon posrednog vremena napokon osjećam voljenom, pa makar na fizički način. A možda i nisam imala cilj, možda sam jednostavno postupila glupo, nepromišljeno i nepravedno, ali nisam mogla sa strane staviti sve poruke koje sam dobivala subotama u 4:30 ujutro, a svaka od njih je govorila upravo o nama u ovakvoj situaciji. No, bilo kako bilo, ovaj puta cilj nije opravdavao sredstvo - jer niti jedno od toga nisam imala. 

 U jednom trenutku odgurnem ga od sebe, a on se nasloni ravno u kut te ramenom ugasi svjetlo. Nasmije se. Taj osmijeh, Bože, taj prokleti savršeni osmijeh. To je bila stvar koja me vječito gurala dalje, jutrima budila a noćima uspavljivala. Taj jednostavan pokret razvlačenja usnica bio je dokaz da Bog znao što radi kada je stvarao ovo maleno, pokvareno umjetničko djelo. 

Onda se spusti, rukama prolazeći od mojih ramena prema dolje, ponovno me poljubi zadovoljno mrmljajući sebi u bradu. Ja uvučem ruke ispod njegove košulje, pa majice, pa potkošulje dodirujući mu trbuh i prsa. Spuštajuću mu ruke prema pojasu shvatim da ni njegovo tijelo nije bilo ravnodušno i da je bilo u pravom pogonu da napravi ono što je u ovoj situaciji i očekivano. A onda napokon shvatim da moram krenuti. Da moram ići, otići i pobjeći. Da žurim. Morala sam kući, zbilja jesam, a tako bih rado ostala. Odmaknem se. Stajao je, zapravo, bio je naslonjen u mračni kut hodnika jedva se održavajući na nogama. Majica i potkošulja su mu izvirile iz hlača. 

 

''Sada me ostavljaš, ovakvog, dok sam sav tvoj?''

 

Nisam htjela, kunem se, nisam. Ali sam morala. Dotrčim, stanem na prste i još ga jednom poljubim. Okrenem se točno u trenutku kada i on pa zakoračivši van zauvijek završim priču koja nikada nije bila ni počela

  Vani je bilo dobrih deset stupnjeva ispod ništice, a meni je bilo vruće. U glavi mi je bilo vruće od količine popijenog alkohola te noći, u plućima me peklo od prije navedenih i ne toliko legalnih substanci, a trbuh mi je kuhao zbog činjenice da njegov lik više nikada neće biti tako blizu mome.

vivaria36 @ 16:16 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 9, 2014
Kao prvo, želim vam sa malo većim zakašnjenem čestitati Božić i Novu godinu. Neka vam narednih 365 dana bude ispunjeno prvenstveno ljubavlju srećom i zdravljem, a onda novcem i ostalim zadovoljstvima koja si već i sami želite! 

Zatim, odlučila sam da ću biti nešto redovitija na blogu pa ću tako barem pokušati svakog mjeseca pisati i objavljivati postove svakog desetog do petnaestog u mjesecu. Nadam se da ću tu ideju barem kol'ko-tol'ko održati na životu. Usput, imate li vi ikakve novogodišnje odluke?

Eh, sad, nije to ono o čemu sam željela danas pričati. Ima tu nešto drugo. Zadnjih se nekoliko dana osjećam nekako izgubljeno u svemu. Izgubljena sam i u vlastitim osjećajima i u ovoj magli što nas danima obavija. Izgubljena sam u riječima i u mislima za koje nastojim da se poklapaju, ali ne mogu to izvesti. Mislim da nema riječi kojima bih to mogla opisati, ne. 
Iskreno, ne sjećam se kada sam zadnji puta imala nekakav normalan, smislen razgovor, onako do kasno u noć. Neku beznačaju raspravu o velikim stvarima u kojoj sa žarom u očima iznosim svoje mišljenje ni na čemu zasnovano, proturječim sugovorniku dok se međusobno pobijamo neobjašnjenim argumentima o svemiru, životu, postojanju. Pa možda i nečem malo manjem. No, nebitno. Nekako mi je muka od razgovora o cipelama, šmiki, novim i starim tipovima iz moga ili nečijeg drugog života. Naravno, u određenoj mjeri daj, svakako, slažem se da je to najbolja ženska razbibriga, ali, ponavljam, muka mi je. 

Želim nekoga s kime ću moći pričati do ujutro, želim nekoga pored sebe, želim slušati nečije disanje dok tonem u san. Ali opet, ne želim biti nečiji teret. Kad bolje razmislim, možda mi je stvarno bolje samoj. No ne znam, najviše bih voljela kada bih imala nekoga stranca, znate, sa strancima se najbolje razgovara. Čujete različita mišljenja, vidite stvari iz različitih kuteva, i najiskrenije razgovarate dok buljite u ljetno nebo dodajući si bocu jeftinog vina i/ili cigaretu. Nema mrlja iz prošloti, ne povezuje vaše riječi sa vašim starim djelima i ne postavlja suvišna pitanja. Sluša. Govori. I, Bože, tako predivno šuti. 

Vjerujte mi, najbolji razgovor koji ćete ikada imati bit će upravo sa takvim jednim. 

vivaria36 @ 23:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 10, 2013
Kišna je jesenska noć i hladnoća je već zavladala našim tijelima. Ležim u krevetu i promatram kišu kako kaplje na prozor ispirući tako svu nervozu s mene. Slušam njegovo nježno šaputanje o svakakvim guparijama, i ne prestajem se onako blesavo smiješiti zabijajući glavu u jastuk. Njegov glas me smiruje, opušta, dopire duboko do mene i uspjeva na površinu izvući ono što već dugo nitko nije. Kao da slušam  neku prekrasnu sinfoniju, koju još nitko nije skladao. Svaki ton je pogođen tako da dopre do mene kolko god se odupirala. 

''Čujem kako ti srce kuca.'' - prozbori tiho, kroz smješak. Osmjehnem se i ja, ne odgovarajući ništa. Samo se prepustim, jer sam znala da ovakav trenutak ne traje vječno. 

Polako tone u san, disanje mu postaje ujednačeno i smireno, prekinuto tek pokojim šuštanjem njegova začepljena nosa. Pa, tko mu je kriv kad hoda bos po pločicama, sam je rekao. Smijem se tomu i pokušavam uhvatiti njegov ritam disanja. Osjećam kako mu tijelo podrhtava. Sklapam oči. 

Shvaćam kako ponovno postajem cijela osoba i napokon spoznajem da mi je vraćeno ono čulo osjećaja. Samo nisam sigurna mogu li se u potpunosti prepustiti. Pored sebe imam živući dokaz da je samo malo dovoljno da se ponovno nauči voljeti. 

Na granici sam sna, i ispunjena tim božanskim mirom, zaspim uz tu moju vlastitu, prirodnu i - prehlađenu - uspavanku. ;)

vivaria36 @ 23:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Linkovi
Index.hr
Nema zapisa.